Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Abraham Linkoln (1809-1865) ponudio je 1854. godine da država kupi indijansku zemlju, a indijanskom narodu je obećan - rezervat. Na tu ponudu dobio je odgovor od poglavice plemena Sietla. Ovo pismo se ubraja među najljepše i najdublje misli koje su ikada izrečene o čovjekovoj okolini.
Skraćena verzija pisma glasi:
'' Kada veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju - previše od nas traži.
  Kako se može prodati ili kupiti nebo i toplina zemlje? Tako nešto sasvim nam je strano. Mi nismo vlasnici svježine vazduha i bistrine vode... Svaki je djelić ove zemlje svijet mome narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaka maglica u tami šume, sveti su u mislila i u ćivotu moga naroda.
  Dio smo zemlje i ona je dio nas. Mirisave trave su nam sestre. Jelen, pastuv, veliki orao - braća su nam. Stjenoviti vrhovi, sočni pašnjaci, toplo povijeno tijelo ponijevo i čovjek, sve pripada istoj porodici.
  Ova blistava voda što teče brzacima i rijakama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate znati da je dio svijeta. Morate reći svojoj djeci da je sveta. Da svaki obraz u bistrom jezeru kazuje događaje i uspomene iz života mog naroda. Žubor vode - glas je moga oca. Rijeke su naša baraća, utoljuju nam žeđ. Rijeke nose naše kanue. Hrane nam djecu. Prodamo li vam ovu zemlju, morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijek naša, a i vaša braća. Zato rijekama morate pružiti dobrotu kakvu biste bratu pružili.
  Znamo da nas bijeli čovjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje isti kao i bilo koji drugi. Prema majci - zemlji i prema bratu - nebu odnosi se kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa ostaviti pustoš.
  Ne znam! Naš način života razlikuje se od vašeg. Od pogleda na vaše gradove crvenog čovjeka zaboli glava. U gradovima bijelog čovjeka nema mirnog kutka. Nema mjesta na kojem bi se čulo otvaranje lišća u proljeće ili drhtaj krila mušice.
  Možda zato što smo divlji, jednostavno ne shvatam. Buka mi vrijeđa uši. Šta vrijedi život ako čovjek ne može čuti krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem mnogo.
  Indijanac voli meki zvuk vjetra, kada se poigrava površinom močvara, i miris povjetarca, osvježen podnevnom kišom ili borovinom.
  Najveće blago crvenoga čovjeka je vazduh. Bijeli čovjek kao da ne opaža vazduh koji udiše. Poput nekog ko je dugo na samrti, imun je na smrad. Prodamo li vam zemlju, morate se sjetiti da nam je vazduh dragocjen. Da vazduh dijeli svoj duh sa svim životom koji održava. Vjetar što je mom djedi dao prvi dah, prihvatiće njegov posljednji izdah. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju. Kao mjesto na kome će i bijeli čovjek moći da udahne vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća.
  Razmotrićemo vašu ponudu da kupite zemlju. Odlučimo li da pristanemo, zahtjevaćemo da ispunite ovaj uslov: bijeli čovjek moraće da se ponaša prema životinjama ovog kraja kao prema svojo braći.
  Šta je čovjek bez životinja? kada bi životinje nestale čovje bi umro od velike usamljenosti duha. Šta god zadesi životinje ubrzo snađe i čovjeka. Sve je u svijetu povezano!
  Moraćete učiti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših djedova. Da bi poštovali zemlju, reći će te im da je zemlja bogata životom naših predaka. Moraćete učiti svoju djecu, isto kao što mi učimo našu, da nam je zemlja mati. Što snađe zemlju, snađe i njenu djecu. Pljuje li čovjek na zemlju, pljuje na sebe samoga.
  Zemlja ne pripada čovjeku.

  Čovjek pripada zemlji!


Your comment will be posted after it is approved.


Leave a Reply.