Prema anketama o kvaliteti života Beč ponovo potvrđuje svoje mjesto na samome vrhu. Beč predstavlja uzor ekološkog grada
    Sve više ljudi u svijetu iz ruralnih područja preseljava u grad, budući da je ondje u ponudi više radnih mjesta, a poljoprivreda ne nudi dovoljne mogućnosti zarade. Iz toga se razloga gradovi sve više povećavaju. Slobodna, neizgrađena priroda nestaje. Ako je 1900. godine u gradovima živjelo samo 15 posto čovječanstva, 2000. godine po prvi put više od polovine svjetskog stanovništva nastanjuje gradove s više od 100.000 stanovnika. Tendencija je u snažnom porastu. Ukoliko se gradovi povećavaju brže od stanovništva svijeta, opada kvaliteta života u gradu, a problemi s okolinom jedva da se mogu držati pod kontrolom. U Beču je drugačije:  na ljestvici od 437 milionskih gradova (prema www.citypopulation.de), Beč zauzima 209. mjesto.
    Beč je drugačiji Urban-Audit-Projekt Eurostata (www.urbanaudit.org) (zadatak Eurostata je Euvopskoj uniji staviti na raspolaganje kvalitetnu službu statističkih informacija; prim.), vrednovao je kvalitetu života u evropskim gradovima baziranu na podacima o 258 gradova Europske unije i država kandidata Bugarske i Rumunije, te je utvrdio da se Beč nalazi među vodećima u većini područja koja imaju veze s kvalitetom života u gradu.
    Isto se odnosi i na korištenje javnoga prijevoza te na brz dolazak do zelenih površina u centru grada. Pokazatelji su to koji govore u prilog činjenici da se Beč s pravom može nazvati uzornim ekološkim gradom. No što uopšte Beč čini uzornim ekološkim gradom te kako je u Beču organiziovana briga o okolini? Veliku ulogu za visok kvalitet života u Beču svakako imaju već spomenute zelene površine; gotovo polovina površine grada pokrivena je zelenilom. Nadalje, tu je kvalitet zraka, koji je između ostalog povezan s efikasnim upravljanjem otpadom te konstantnim upravljanjem otpadnim vodama.
    Od neprocjenjive je vrijednosti to što Beč zahvaljujući postavljanju I. i II. sustava dovođenja izvorske vode 1873., odnosno 1919. godine raspolaže nepresušnom, najčišćom pitkom vodom iz gorskih izvora. Organizacijski su za okolinu odgovorne posebne radne skupine. U njima su objedinjeni pojedini odjeli Magistrata Grada Beča koji se neposredno bave prirodom i okolišem, kao, primjerice, MA 22 (zaštita okoline), MA 30 (Bečki kanal), MA 31 (hidrocentrale), MA 48 (upravljanje otpadom) te MA 49 (ured za šume). U Upravi Magistrata dodatno je ustanovljena služba za koordinaciju zaštite klime.
    Odjel za zaštitu okoline grada Beča sa svojih 100 zaposlenih – čitav niz pravnih stručnjaka za okolinu, zaštitu od buke, zaštitu prirode, održavanje čistoće zraka, itd. – odgovoran je za pravna i tehnička pitanja o zaštiti okoline Najznačajniji je cilj ovih stručnjaka grad Beč u budućnosti učiniti takvim da za 50 ili 100 godina bude u mogućnosti ponuditi jednako tako dobre, ako ne i bolje, uslove života te čistu okolinu.
    U Beču postoji 18 zaštićenih područja na oko 15.000 hektara, od nacionalnog parka pa sve do zaštićenih biotopa, kao i više od 400 spomenika prirode. Najstariji još postojeći bečki spomenik prirode hiljadugodišnja je tisa (Taxus baccata) na Rennwegu 12 u 3. okrugu, prema predaji ostatak prastarog gaja tisa još iz vremena Rimljana. Ukupno 30,66 posto ukupne površine Beča čine zaštićena područja prirode.
    Najveće zaštićeno područje prirode predstavlja Lainzer Tiergarten gotovo u istoj mjeri kao i jedini nacionalni park u Beču Donauauen, koji zauzima gotovo 5,5 posto ukupne površine grada. Nadaleko najpoznatije pejzažno zaštićeno područje Beča – iako čini dio staze međunarodno sve omiljenijeg gradskog maratona – jest Prater u 2. okrugu. Smješten je u središtu Beča, no čini samo dio od oko 7.500 hektara šume u smislu Zakona o šumama. Ondje živi samo nekoliko od približno 80 rijetkih vrsta životinja i biljaka kojima prijeti istrebljenje, a spomenuti su u “Programu zaštite životnog prostora i vrsta”.
Osjetljiva tema pitanje je čistoće zraka u velikim gradovima. To više ukoliko se automobilski promet i dalje bude povećavao ili u najboljem slučaju ako ostane na ovako visokoj razini. Kako bi smanjio emisiju CO2, Beč je 1991. godine pristupio skupini zemalja koje su sklopile Sporazum o klimi. U okviru programa o zaštiti klime izrađen je plan o smanjenju stakleničkih plinova u razdoblju od 1990. do 2010. godine za 14 posto. Cilj koji se neće moći ostvariti, ukoliko se nastavi ovakav trend.
   Razlog tome je spomenuti porast prometa te povećana potražnja za električnom energijom. Na svakome je od nas da u svrhu očuvanja klime izbjegava stakleničke plinove. Najvažniji, odnosno najjednostavniji način je štednja energije – svaki uređaj, ne treba ostavljati u načinu rada stand-by. Daljnja mjera je odustati od proizvoda izrađenih od aluminijuma te onih koji koriste (H)FKW (halogenirane ugljikovodike),  kao i nabavljati proizvode s dužim rokom trajanja. Preferiranje namirnica iz biološke proizvodnje isto je tako korisno kao i konzumiranje više povrća nego mesa, odnosno domaće pastrve umjesto okeanskih riba i račića.
     Ali vjerojatno najteži korak čini prelazak na korištenje javnog gradskog prijevoza i upotrebu bicikla. Kratki razmaci u redu vožnje i uvođenje noćnih autobusa, kao i gusta i dobro izgrađena mreža biciklističkih staza dobra su alternativa osobnim automobilima. Ovakve bi ponude svaki pojedinac trebao više koristiti i stoga što promet predstavlja glavni uzrok nastanka ozona i ugljičnog dioksida.
    Mjerenje zraka u gradu provodi se u 17 stacionarnih mjernih stanica i jednom mobilnom autobusu. Ocjena kvalitete zraka u Beču slijedi prema određenom indeksu na temelju izmjerenih najviših vrijednosti koncentracije štetnih tvari. Ukoliko prema Zakonu o zaštiti od imisije, Zakonu o zraku ili Zakonu o ozonu prijeđu granične vrijednosti, izmjerene se vrijednosti osim toga označavaju. Mjere se vrijednosti ozona, fine prašine, ugljičnog dioksida, sumpornog dioksida i ugljičnog monoksida. Rezultat se aktualizira svakog sata, a moguće ga je u bilo koje vrijeme pogledati na bečkim Web stranicama (www.wien.at).
Prosječna dnevna potrošnja pitke vode u Beču 2004. godine iznosila je 380.384 kubičnih metara, što se moglo bez problema osigurati, jer zahvaljujući I. i II. sustavu opskrbe vodom iz gorskih izvora oko 95 posto godišnje potrošnje dolazi iz izvora s planinskih lanaca Rax, Schneeberg, Schneealpe kao i iz planinskog masiva Hochschwab. Ustav Grada Beča dalekovidno je bečke vode i šume sa zaštićenim izvorima stavio u sustav zaštite, tako da je svakom bečkom kućanstvu u bilo koje vrijeme zagarantirana svježa pitka voda.
    Jedino u slučaju popravaka vodoopskrbnog sistema iz gorskih izvora, puknuća cijevi ili ekstremno visoke potrošnje u sušnim periodima Beč poseže za podzemnim vodama. Voda u grad pristiže slobodnim padom preko kaskada bez pomoći jedne jedine pumpe i dodatne obrade, a zbog gravitacije dodatno se koristi za proizvodnju električne energije.
     Prvi vodoopskrbni sistem grada iz gorskih izvora nakon trogodišnje izgradnje otvoren je 24. 10. 1873. godine puštanjem u rad blještavog zdenca na Schwarzenbergplatzu. Sistem je dug 120 kilometara. Postao je simbol spasa od nestašice vode i opasnosti zaraza. U 1888. godini već je 90 posto nastanjenih kuća tadašnjeg gradskog područja raspolagalo priključkom na sustav opskrbe pitkom vodom. Zbog priključenja prigradskih naselja gradskoj opštini krajem 19. vijeka pokazala se potrebnom izgradnja II. sistema za opskrbu vodom iz gorskih izvora. Vodovod dugačak 180 kilometara od 2. 12. 1910. za 36 sati dovodi vodu s masiva Hochschwab u grad, konkretno iz Salztala u Štajerskoj u području Hochschwab. Da bi se stanovnicima Beča osigurala besprijekorna pitka voda, na prilaznim područjima I. i II. vodoopskrbnom sustavu uređena su vodozaštitna područja.
    Tako je 1965. čitav masiv na potezu Rax-Schneeberg-Schneealpen proglašen zaštićenim vodnim područjem. Od decembra 1988. I. gradskom vodoopskrbnom sistemu iz izvora priključen je i izvor Pfannbauern iz Aschbachtala na saveznoj cesti Mariazell. Od priključenja toga izvora u normalnim okolnostima čitav se Beč može opskrbljivati vodom iz gorskih izvora. Tako bečki Ured za šume upravlja ukupnom površinom od oko 32.000 hektara šuma, planinskih pašnjaka i livada na području Raxa i Schneeberga, kao i masiva Hochschwab. Time je zaštiti izvora moguće prilagoditi svekoliko iskorištavanje zemljišta, kao što je upravljanje šumama, turizam, lov i ribolov. Od krajnjih tačaka sistema opskrbe vodom iz gorskih izvora voda se, prema statističkim podacima iz 2004. godine, preko spremnika u gradsku vodoopskrbnu mrežu do stanova i kuća dovodi preko 101.670 cijevnih priključaka ukupne dužine od 3.273 kilometara.
    Beč i u upravljanju otpadnim vodama u međunarodnim razmjerama zauzima visoko mjesto ili, drugačije rečeno, 98 posto bečkog stanovništva priključeno je na javnu kanalizacionu mrežu, što, kako je poznato, igra značajnu ulogu u osiguranju kvalitete života u velikome gradu. Javna kanalizaciona mreža približne dužine 2.300 kilometara godišnje odvodi više od 220 kubičnih metara vode. Kućna kanalizacijska mreža duga je više od 6.300 kilometara.
    Beč zauzima vodeće mjesto i stoga što se zbrinjavanje otpadnih voda i zaštita voda ne promatraju odvojeno. Koncept “Ekološko  optimiziranje zbrinjavanja otpadnih voda i zaštite voda za Beč” dosljedno ne uzima samo u obzir područja kao što su kanalizacija i uređaji za pročišćavanje voda, već sveobuhvatnu povezanost ekologije i voda. Stalna kontrola i nadgledanje približno 3.000 uređaja za korištenje voda te odlagališta jalovine i otpada, u ovom slučaju uz posebno pridržavanje odgovarajućih propisa, milionskom gradu garantuju stalan rast kvalitete otpadnih voda, kao i najmoderniji pročistač voda.
    Koliko zapravo otpada proizvode građani jednog milionskog grada i kako se taj otpad prerađuje? U slučaju Beča prvi odgovor glasi: 965.000 tona godišnje s godišnjim porastom od 0,6 do 3,5 posto; i drugi odgovor: polovina od toga termički se prerađuje u dvije spalionice otpada Flötzersteig i Spittelau, 30 posto se materijalno iskorištava (recikliranje), dok se ostatak ili odlaže izvan Beča ili kompostira.
    Kako bi se godišnji otpad koji se proizvede u Beču u budućnosti mogao zbrinuti na način koji ne šteti okolini izrađen je sveobuhvatni program u okvirima strateškog nadzora okoliša. U njemu su u prviplan stavljene dvije značajne poletne tačke za trajno poboljšanje djelovanja na okolinu bečkog upravljanja otpadom u pogledu uklanjanja otpada, a koje su na početku lanca zbrinjavanja otpada od posebnog značaja, naime, odvojeno sakupljanje otpada te materijalno iskorištavanje.
    Ne dozvoliti nastanak bilo kakvog otpada svakako je najbolji način trajnog upravljanja otpadom, iako nije realan. Grad Beč u vezi s tim obavlja vrijedan pionirski posao kako bi makar dugoročno postigao smanjenje količine otpada i opasnosti od otpada. U poređenju s tim trebao bi se povećati udio nastanka vrijednoga komposta. Kompostane grada Beča trenutno raspolažu kapacitetom za preradu oko 100.000 tona materijala godišnje. Broj spremnika za biološki otpad ima približno 60.000; organski se otpad sabire i na 19 skupljališta i preko takozvanih direktnih dobavljača.
    U centru grada sakupljanje biološkog otpada nije toliko prisutno kao u graničnim područjima Beča. Kod otpada koji se ne može kompostirati (npr. ostaci hrane) potrebno je, međutim, dodatno postrojenje za preradu. Tako je već u planu postrojenje za preradu bioplina s mogućnošću iskorištavanja radi proizvodnje energije. Potrebni su dodatni kapaciteti za spaljivanje otpada kako bi se uklanjanje otpada moglo preraditi na način koji nije štetan po okolinu i to ne samo do 2010. godine već i kasnije.
Elektrana šumske biomase, smještena u 11. kotaru Simmering, a puštena u rad 2006., opskrbljuje 48.000 bečkih domaćinstava električnom i još 12.000 domaćinstava toplinskom energijom. Spaljivanjem 200.000 tona šumskog dobra i kore drva godišnje uštedi 47.000 tona mazuta ili 72.000 tona kamenog ugljena.

 
    Pojam energetska efikasnost se najčešće susreće u dva moguća značenja, od kojih se jedno odnosi na uređaje, a drugo na mjere i ponašanja. Pod energetski efikasnim uređajem smatra se onaj koji ima veliki stepen korisnog dejstva, tj. male gubitke prilikom transformacije jednog vida energije u drugi. Npr. ''obična'' sijalica veliki dio električne energije pretvara u toplotnu energiju, a samo mali  u korisnu svjetlosnu energiju. U tom smislu sijalica predstavlja energetski neefikasan uređaj.
    Kada je riječ o mjerama, pod energetskom efikasnošću podrazumjevaju se mjere koje se primjenjuju u cilju smanjenja potrošnje energije. Bilo da je riječ o tehničkim ili netehničkim mjerama ili promjenama u ponašanju, sve mjere podrazumjevaju isti ili čak viši stepen ostvarenog standarda i komfora.
    Najčešće mjere koje se preduzimaju u cilju smanjenja gubitka energije i povećanja energetske efikasnosti su:
  1. zamjena neobnovljivih energenata obnovljivim;
  2. zamjena energetski efikasnih potrošača efikasnim;
  3. izolacija prostora koji se grije;
  4. zamjena dotrajale stolarije u prostorima koji se griju;
  5. ugradnja mjernih i regulacionih uređaja za potrošače energije;
  6. uvođenje tarifnih sistema od strane distributera koji će podsticati